Suvremeno o hrvatskoj glazbi srednjega vijeka

Monografija koja je upravo tiskana u izdanju izdavačke kuće Leykam international (urednica Eugenia Ehgartner) u hrvatskom je kontekstu muzikoloških istraživanja dugo očekivana novost i svojevrsni raritet. Pred nama je prva hrvatska sinteza o povijesti neumatskih glazbenih kodeksa koji su bili sastavni dio liturgijskih slavlja u hrvatskim crkvama u dugom razdoblju od 1050. godine do početka 16. stoljeća.

U Hrvatskoj, na znanstvenom području glazbene medievistike, dosad nije postojala objedinjena studija koja bi govorila o izvorima crkvene i svjetovne glazbe srednjega vijeka. Hana Breko Kustura ovom knjigom stvorila je prvu sintezu takve vrste u Hrvatskoj.

Izd. Leykam international, Zagreb, 2022.

Tema je monografije znakovita jer se bavi repertoarima najstarijih sačuvanih liturgijsko-glazbenih rukopisa hrvatskih zemalja. Pred nama je znanstveno štivo koje je istodobno i priča o kulturnoj geografiji regije koja je u srednjovjekovnoj Europi bila na raskrižju raznih kulturnih utjecaja: od beneventanske tradicije juga Italije i Dalmacije do franačkog korala i njemačkih notacija, za što najstarije primjere nalazimo u srednjovjekovnoj Istri, poglavito u Poreču i Puli.

Autorica pozornost posvećuje i glazbenim izvorima Zagrebačke biskupije od njezina osnutka 1094. do godine 1788. I upravo je tom repertoaru posvećeno najopsežnije poglavlje knjige, jer je u Zagrebu sačuvan najveći dio hrvatskih srednjovjekovnih glazbenih izvora srednjega vijeka.

Istraživanja koje monografija donosi bila su sastavni dio projekta Hrvatski glazbeni i liturgijski kodeksi srednjega vijeka: Interdisciplinarna obrada (CROMUSCODEX70), HRZZ-HAZU, IP 6619 kojemu je autorica bila ujedno voditeljica. Zajedno sa suradnicima (Katarina Livljanić, Marijana Horvat, fra Domagoj Volarević, Rozana Vojvoda) ostvarila je interdisciplinarna istraživanja, od kojih je najveći dio uvršten u ovu knjigu, dajući joj time i dozu interdisciplinarnosti.

Od beneventanskog pjevanja do gregorijanskog korala

U uvodu se prikazuje povijesni kontekst razvoja crkvene glazbe u Hrvatskoj u srednjemu vijeku. Drugo je poglavlje posvećeno beneventanskom koralu, budući da je većina dalmatinskih kodeksa pisana beneventanskim pismom (kaligrafskim pismom južne Italije i Dalmacije) i notirana notacijom beneventanskoga tipa. Ovi kodeksi sadrže napjeve starobeneventanskoga pjevanja, jednog od najstarijih tipova negregorijanskoga liturgijskoga pjevanja koje se razvilo u 8. stoljeću u krugu južnotalijanskih benediktinskih samostana Monte Cassina i Beneventa. Autorica tu dalmatinsku tradiciju stavlja u relevantni južnotalijanski okvir, pronalazeći posebnosti po kojima je dalmatinska beneventana (od Osora do Kotora) drukčija u odnosu na talijanske izvore. Autorica ističe: „…zahvaljujući sve intenzivnijoj ulozi franjevaca i dominikanaca, beneventansko pjevanje u Dalmaciji potpuno zamjenjuje gregorijanski koral. Razlog dugom trajanju beneventanske tradicije (do kraja 13. stoljeća) u Dalmaciji leži u činjenici da je ona na ovom prostoru postala simbolom domaće liturgije i težnje za eklezijastičko-liturgijskom neovisnošću dalmatinskih gradova u odnosu na teritorijalne pretenzije Venecije i normandijske Italije.“

Treće je poglavlje najveća novost budući da u njemu autorica otkriva najstariju notiranu hrvatsku glazbenu knjigu i opisuje liturgijske izvore Istre koja je u to vrijeme od 11. do 13. stoljeća pod jurisdikcijom Akvileje i posebnim bavarskim regionalnim utjecajima koji su stizali iz Regensburga i Tegernseea.

Glagoljaško pjevanje i glazba srednjovjekovne Zagrebačke biskupije

Zasebno je poglavlje posvećeno nematerijalnom kulturnom dobru Republike Hrvatske – glagoljaškom pjevanju. Riječ je o specifičnom fenomenu srednjovjekovne hrvatske glazbe obalnoga područja (od Istre, srednje Dalmacije do okolice Dubrovnika) i njegova kopnena zaleđa u razdoblju od 9. stoljeća naovamo. Autorica navlastito apostrofira rubrike glagoljaških liturgijskih rukopisnih knjiga koje sadrže upute za glazbenu izvedbu pojedinoga napjeva. Peto je poglavlje najopsežnije i posvećeno glazbi Zagrebačke biskupije u srednjemu vijeku. Ta je biskupija prvotno bila sufragan mađarske Ostrogonske nadbiskupije, a od godine 1180. pod jurisdikcijom južnomađarske kaločke metropolije. Najvažniji zagrebački liturgijsko-glazbeni kodeksi kontekstualno su predstavljeni u poglavlju posvećenu Zagrebu, koje je količinom sačuvanih izvora ujedno i najdragocjeniji fundus za rekonstrukciju glazbe srednjega vijeka.

Autorica je pozornost posvetila i najstarijem zagrebačkom misalu iz 1230. koji se čuva u Güssingu, ali i glazbi u doba liturgijske reforme blaženoga Augustina Kažotića.

U pristupu svim rukopisnim izvorima za hrvatsku glazbu srednjega vijeka u knjizi se koriste suvremene metode istraživanja. Autoricu odlikuje i vještina znanstvenoga umrežavanja s aktualnim europskim istraživačkim projektima kao što je projekt Corpus monodicum koji vodi Andreas Haug sa Sveučilišta u Würzburgu, a bavi se obradom i transkripcijom gregorijanskoga korala svih europskih regija. Istodobno, Hana Breko Kustura pokazuje i svoje vladanje praktičnim radom na glazbenim neumatskim izvorima.

Ona nam na dvadeset stranica donosi popis najvažnije hrvatske i inozemne literature vrlo relevantne za područje istraživanja glazbe srednjega vijeka. Knjiga sadrži i dragocjene opsežne sažetke na engleskom i njemačkom jeziku koji se na komunikativan način obraćaju inozemnom čitatelju.

Studija mijenja i naše dosadašnje viđenje podrijetla pojedinih hrvatskih glazbenih rukopisa, koji se čuvaju u hrvatskim i inozemnim arhivima (od Los Angelesa, Oxforda do Berlina i Vatikana). Posebna je vrijednost knjige u činjenici da je prikazala muzikološka otkrića svih važnih hrvatskih i inozemnih znanstvenika koji su se bavili hrvatskim glazbenim rukopisima.

Time se pokazuje da su hrvatski srednjovjekovni dokumenti glazbe i liturgije dragocjena svjedočanstva koja nas profilom liturgijskih knjiga, različitim notacijama te utjecajima koji su stizali iz Akvileje, Bavarske, mađarskih biskupija i južne Italije čine sastavnim korpusom bliskih nam zapadnoeuropskih tradicija, kako u pogledu jednoglasne, tako i u području polifone glazbe.

Naposljetku, monografija Hane Breko Kustura svojim je općim habitusom, opremom i brojnim faksimilima u boji (više od 60), znanstvenim diskursom i količinom zanimljivih novih spoznaja odraz autoričine erudicije i temeljitog poznavanja izvora za hrvatsku glazbu srednjega vijeka. Knjiga je odraz njezine uzorne tridesetogodišnje posvećenosti temi za koju se specijalizirala, kako na zagrebačkom, tako i na brojnim inozemnim sveučilištima – od Erlangena, Würzburga, do Stockholma, Trondheima, Budimpešte i Toronta.